Ljubavna Poezija

Na pragu predvečerja

Kao da mi je netko zavezao sve
misli u glavi i kao da mi ne da
poletjeti pjesmom u oblake
Tako sam ranjiva na pragu predvečerja
zbunjenim kišama okupana
buketima čežnje ispunjena
I kad prolije se miris bijelih
jorgovana u vrtu
Dođe mi vriskom dohvatiti mjesec
i ogoliti ljepotu neba
Šutnjom obeshrabriti tvoje pohode
po mojim usnama
Beskrajno dugo stajati na osami
dok mi vjetar drhti kroz tijelo
Dopustit ću tvojim koracima
zajedničko trčanje prema zvijezdama
Jer želja za tobom uvijek je jača
od svih zabrana koje mi rovare u
mislima


Drhteći u tvojoj blizini

Na vratima srca ti ulaziš obasjan modrinom
neba dok ti misli podrhtavaju bljeskovitim
slapovima čežnje i poput pobjedničkog vijenca
omataju se oko moga vrata
Osjećam svu nježnost tvojih ruku koja me
zapljuskuje valovima strasti
Uranjam svoj pogled u prekrasne dubine
tvoje zbunjenosti drhteći sasvim tiho
na rubovima postojećih dodira što
u zagrljaju nemirnog vjetra skrivaju svoju moć
nad mojim ruševnim željama čupajući
ih u samom korijenju da bi već sljedećeg jutra
još razornije uništile klimavi mir moje duše
Drhteći u tvojoj blizini skrivam svoj dah
pretočen u radosna iščekivanja
I bujicom strasnih riječi oslikavam
po zvijezdama naše sljubljene ruke
Ljubavni žar noćas sebično pretačem
u zaboravljene albume sjećanja
Dok mi trnci sreće ostavljaju
razorne pukotine po tijelu
Znam
u novom buđenju jutra izgorjet ću
usidrena u ponovljeni trenutak
naših magičnih dodira


Listajući sjećanja

Ugasio se dan poput opuška tek dogorjele
cigarete
U već prljavoj pepeljari ostala je goruća samo
jedna nit slomljenog ponosa
Užarenim pogledima raspršujem sve skrivene
predjele mašte dok tanka nit ponosa
počinje svoj zavodnički ples
Ne neće me noćas zapaliti taj ništavni bljesak
slatkorječivih obrisa iznad savijenih gnijezda
maštovitih sjećanja
Hladnoćom oka gasim raspršenu vatru u
tvome srcu i ne žalim što će tamna noć
umjesto tvojih ruku grliti samoću prostrtu
na mome uzglavlju i što će mi drhtavo tijelo
prekriti mjesečeve sjene
Po meni gaze stope teških sati i ne znam još
koliko ih ima u istome redu
Znatiželjom srca zavirujem u tvoje tople
dlanove ljubeći dahom miris tvoje kože
Ako te noćas zvijezde sjete kako su nekad
srećom rosile u našim pogledima
zagrli ih mislima i ostani budan
listajući sjećanja


Nemirne misli

Ne dam večeras sjenama mraka da
izgube ti tragove
Ni pupoljcima ruža da ljube ti
tople dlanove
U večernjoj rapsodiji lelujave strasti
zrikavci pjesmu rasprostiru za tebe
Neka te ruke tame ponesu
jakošću mojih misli i spuste ti glavu
na moje grudi
Ubrati ne znam uspavanu strast posijanu
na tvojim trepavicama
I premda su ruke pružene
da sljube se u dodiru sa tvojima
Izmaknut ću luđačke otkucaje srca
iz tvoje blizine
I postati daleka tvojim
tajnovitim željama
Razotkrit ću se ispred zastora
razuzdanih zvijezda
Neka me upiju u sjenama svoje
raskoši
I raspu nebom svu pakost
nemirnih misli
kojima te iznova ljubim

Samo ja i tišina

Čini mi se kako jutro neće svanuti
ako se ne probudim okupana
tvojim dodirima
I kao da sunčeva zraka neće zaplesati
kroz otvoren prozor u našoj sobi
ako te ne bude u mojim mislima
A možda će jutro rositi žalošću
ako ustaneš prije mene i prvi ubereš
topli dah vjetra što sa cvjetnih livada
tvojim licem vijori i pospanom nježnošću
mrsi ti kosu
Zaboljet će me pomisao na tvoje
korake uronjene u plavetni dan
dok ispruženih ruku oslikavaš
znatiželjnom oblaku svoje tajne
Bolna od nemirnih snova
ustajem iz tople postelje i koračam
k tebi
Izgubih dah dok ljubomorno
promatram razigrane ptice iznad
tvojih ramena
Samo ja i tišina postajemo nadmoćni
vladari trenutka
U mojim njedrima lomi se ubrzani
ritam tvoga srca
Ruke nam drhte u nježnom susretu
stvarnosti
Očima ispijamo prve jutarnje poljupce
sa usana
Čežnja nam razigrana izgara
u nježnim dodirima


Uronjena u zajedničke snove

Nikada ne hodam u tvojim snovima
po rubovima bijelih balkona
Niti prostirem tvrdoglavo zrnca ljutnje
po njima
Straše me treštave munje iza čijeg su
bljeska skrivene naše zajedničke zvijezde
Ne mogu ih doseći očima niti ih pretakati
u mislima premda nikakve koristi
od njihove ustajalosti
U kriškama sočne naranče koju dijelimo
zalogajima sitosti osjeća se gorčina
nedozrelih strasti i samo zbog toga svoju
krišku sočne naranče bacam na bijeli
plašt paukove mreže koja sjaji
kapljicama rose usidrena između
dviju tamnocrvenih ruža
Pokušavam prodrijeti u tvoje ranjive
oči i barem na trenutak ukrasti
smisao sreće koja zaiskri svaki put
kad nam se pogledi sudare i poput
bljeska munje tog trena izbace iz
svojih tajnih korita vatrene strijele
čiji oganj teče sve do dubina
naših zatvorenih srdaca koja se od
uzavrele topline brzo otvaraju
upijajući svaki trenutak stvarnosti
Da bi ta slika imala trajno
značenje brzo sam shvatila kako
ću od noćas hodati u tvojim snovima
po rubovima bijelih balkona
Makar tvrdoglavo prostirala zrnca
ljutnje po njima bit ću s tobom
uronjena u zajedničke snove






Maleni tračak topline

Nije bilo sunca toga dana
sakrili ga oblaci u potkrovlju
svojih bijelih zastora
Valjda zbog dodira hladnog vjetra
na razigranim granama
osjećala sam se izgubljenom
A trebao mi je samo maleni tračak
topline gdje bih ispod tvoga vrata
udomila svoj hladni dah
I tvojim vrelim pogledima zalila
trenutni zaborav u sjećanjima
pustivši mislima da ti oslikaju korake
u modrini prolazećeg jutra
I riječi koje mi teku sa usana
žubore hladnoćom i peku svojim
pakosnim nakanama
Pokušavam ih zaboraviti ne lomeći ih
između naših dodira
Zazivam nebo neka pokupi pred
mojim pogledima sve zastore bijelih oblaka
Neka izrone sunčeve tople ruke i
zagrle hladnoću moga srca
Neka mi toplina tvojih pogleda
rasprši sve slapove čežnje kako bi rijeka
neizgovorenih riječi iznova potekla
kroz vijugave ceste naših vena
dodirnuvši nam hladna srca toplinom
željene ljubavi

Krošnjama tvojih dodira

Jutros je rosa pobjegla
našim mislima
I ne slutimo trenutak
kad sunce izranja iz njedara
Poslije vrelih slapova ludila
možemo ubirati
nostalgičnu misao sjećanja
i oviti se njenim
genima
Ostavit ćemo neke mrvice
sanjarenja
Neka se noćašnje zvijezde
naslađuju
našoj mudrosti
I kad zaspim u krošnjama
tvojih dodira
Ne zaboravi
kako će i sutrašnji dan
rositi
mojim mirisima


Bojama ljubavi

Ako ti ponudim stidno srce
na pladnju
Tvoja će se ljubav rasuti
u mojim njedrima
Utoplit ću tim trenutkom
raštrkane korake nepredvidivih
sanja
Zaliti kapima ustreptalog daha
tek probuđene slutnje prema
dalekim susretima
Ostaviti sve tragove jutarnjih želja
na rumenim obrazima
Posuti se mirisima tamjana po
kosi
I sačuvati razuzdanu čežnju na
uvelim laticama prolazećeg dana
Sva mudrost isprepletenih dodira
ruku
Ostat će oslikana bojama ljubavi
u srcima



Na raskošnim livadama zanosa

Još jednim listanjem jutra
otvaramo njedra novome danu
Dahom dodirujemo plašt zlaćanih
okvira u kojima čuvamo
oslikane korake sjećanja
Sijemo nedorečene misli
ispod pokrova pogaženih trava
Očima ljubavi grlimo sve
kapljice skrivene nježnosti
Možda će na stazama
neoranih slutnji izniknuti
radosne niti novih susreta
Pohlepom lutajućeg srca
oplakujemo neljubljene dane
Ako ostanemo budni ispod
mjesečeve sjene
zaboljet će nas strastveni ples
zaljubljenih leptira
Na raskošnim livadama zanosa
ostat će im samo slomljena
krila

Mirisima plavih zumbula

Dan je zablistao mirisima
plavih zumbula
I rasuo se ljepotom tvojih
koraka
Trenuci slatkih iščekivanja plešu
mi pred očima
Zalijevam te pogledima
sretnih osmjeha
Brišem iz srca neke sate
nerazumijevanja
Ništa ne smije stati na putu
mojih čekanja i promijeniti nam
sretna buđenja
Od sreće bih danas zapjevala
s pticama
I vjetru bih oprostila
bijeg iz moje kose
Dan je zaista zablistao
mirisima plavih zumbula
i ugnijezdio se između nas
Na postelji rasutih uzdaha
ljube se naše godine


Zanosnoj igri vjetrova

Kad nježnim riječima oslikam
zanos tvojih očiju što
ranjavaju me plavetnilom
I kad u mislima ostavim
nedirnutu sebe tvojim rukama
Kad na livadama mašte zaplove
ti koraci
I usnula noć zadrhti uzbuđena
posijanim poljupcima u
našoj stvarnosti
Vjetar će nam razlistati
igužvana sjećanja
I opet ćemo dahom zrcaliti
svoje oči u njima
Ispijati čežnju zaspalu
u srcima
Beskrajno izgarati na upaljenoj
vatri usana
Stopiti se sa rijekom žudnje
što prolazi nam tijelima
Zadrhtati poput iskidanih latica
u zanosnoj igri vjetrova

Ispunjenost duše

Kapi sreće rose nad mojim životom
I maglovita tama nestaje sa mojih
trepavica
Drugačijim očima jutros Te ljubim
dok oko mene mutne vode teku
laži i neistine
Dok me zapljuskuju tanke niti
izgubljenosti na odlasku
Krivac svemu si Ti jer si zavirio
u unutrašnjost moje duše
I samo jedan Tvoj smiješak oživio
je moju zaspalost
Uzalud sam se godinama odmarala
lebdeći mislima ka nekom
savršenstvu
Samo Tvoj tihi korak bio je presudan
da osjetim ispunjenost duše
Da se prizemljim u stvarnosti
Tvoje ljubavi
Da se okupam istinom u Tvojim
očima
Da se nastanim zauvijek
u Tvome srcu

Jutros

Ne sjećam se trenutka
kada sam očima listala stranice
neprospavanih noći tražeći nadahnuće
u tihom plesu tvojih koraka
Jutros sam orošena kapima sreće i
drugačijim očima predajem se misaonim
dodirima tvoje prisutnosti
Jutros me zapljuskuju slapovi zanosa iz
dubina tvojih razigranih pogleda
Usidrena na zatvorenim proplancima
tvoga srca ne želim koraknuti izvan
trenutka sadašnjosti
Kada uz tebe sanjarim ne otvaraj vrata
nekim zalutalim čežnjama
Ostavi me skrivenu od znatiželjnih vjetrova
neka se utapam u otkucajima
tvoje ljubavi


Neubrane ruže

Zaustavimo krivudave rijeke
sjećanja
što teku nam venama
U praznom koritu beskišnih
dodira
ulijmo tople vrčeve nade
I kad dozriju sve riječi
ljubavnih soneta
Zalijmo nova buđenja
koracima sreće
Ako nam se ugasi ustreptala
misao
strasni nas poljupci neće
prekriti u hodu
Ostat će pognutih glava
neubrane ruže
kažnjeni svjedoci
skrivenih pogleda zagasitih
krijesnica u nama

Zavodnik zvijezda

Na svjetlećim saonicama pomamne noći
treperave zvijezde sjurile se nebom
Govor svjetla zrcali se u
žuborećim vodama usnulih rijeka
Lutajućih misli ispunjavam
samotni prostor sjećanja
Znatiželjom srca zavirujem u neke
skrivene niti razbacanih dana
Jurnjava za tobom zapliće mi
noge u naslagama umirućeg lišća
Posrnula za tvojim koracima
padam u naručje izduženih sjena
Ne ljube me noćas tvoje trepavice
Zapleten u kosi
ostaje sav moj nemir
Zatočenica sam vlastitih riječi
Svuda po meni plazi tama
dok ti osmjehom zavodiš zvijezde

Čežnji za tobom

Darujem se noćas kroz
ustreptale misli zvijezdama
Poljupcima noći prekrivam
sve staze do užarenih visina
strasti
Uzavrela krv struji kroz nabacane
riječi kojima me želiš slomiti
Ne dam se vjetrovima ljutnje
što teku sa usana
I ne marim što me zapljuskuju
kapi ledene kiše sa trepavica
Ne bole me ni tragovi tuđih koraka
što gaze mi po uspomenama
Samo ponekad osjetim u dubini
srca dah tvojih misli
I iznova se slomim
u čežnji za tobom

Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje sebe objasnjava biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog reci koje peku grlo
volim je usima
treba ici do kraja sveta i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje lice na ove ovde
Zbog ljudi koji bez cela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaza javnih parkova
budim je zbog ove nase planete koja ce mozda biti mina u raskrvavljenom nebu
Zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla : neka me trazi i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi drugcija i nova
uzalud je budim
jer njena usta nece moci da je kazu
uzalud je budim
ti znas voda protice ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pesku



Branko Miljkovic


Nikad


Ne znam gdje pocinje praznina mora.
Al slutim sto je taknuto u tebi ili u meni glas
koji je blizu negde rekao:
nikad.
To je reka koja se vise ne vraca
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji ceka u daljini.
To je cvet koji ne silazi vise
u svoj koren
jer se onde naselila buducnost.
Nikad.
Sumna trava neizgazenih visoravni
sneg na planinama
ljubicastim.
Osvrni se za sobom i gledaj svoje nikad
u travi sluha i vida naraslo
u seni ruku sustalih, u sjaju zelje neugasle.
Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
po iscezlim nizinama prostrto.
I teska misao koju si zanjihao
postat ce blaga, jer je kraj nje covek
nerazumljiv u svojoj samoci.
A kad se on pomakne u noc
i u veliki uspavani prostor,
ispruzit ces za njim svoje ruke
i viknuti:
ne odlazi!




Vesna Parun